Pavao Pavličić književni je znanstvenik, scenarist, prevoditelj, profesor književnosti... Najčitaniji je i najproduktivniji hrvatski pisac. Napisao je puno knjiga i dobio velik broj nagrada, a u srijedu, 6. listopada, mi smo ga imali priliku upoznati.

​

U Knjižnici Novi Zagreb predstavio nam je nastavak romana Trojica u Trnju – Dva duga dana. Pisac nam je otkrio da je pisati za djecu teže nego pisati za odrasle jer djeca imaju manje milosti i treba znati kako pisati da djeci ne bude dosadno ili da ne preskaču stranice, a upravo je to glavna briga Pavla Pavličića. Kroz razgovor nam je naglasio da djeca nisu mali ljudi, već nešto puno više, ponekad su čak i veći od odraslih.

​

„Djeca nisu mali ljudi, već nešto puno više, ponekad su   čak i veći od odraslih.“

​

Najveća mu je nagrada da se njegove knjige čitaju, a najveća motivacija bili su mu majka i profesor koji je u njemu prepoznao talent kroz pisanje eseja.

​

U jednom trenutku života poželio je studirati pravo zbog krivih razloga. Pročitao je da je neki lik u priči studirao pravo i bio jako uspješan i zanimljiv pa se to svidjelo i piscu.

​

Rekao je da misli da ga nitko nikada nije kopirao jer su mali narodi kao obitelj. Ako pričamo s nekime pet minuta pronaći ćemo poznatog znanca, a u deset minuta poznatog rođaka.

​

„Mali narodi su kao obitelj. Ako pričate s nekime pet minuta pronaći ćete poznatog znanca, a u deset minuta poznatog rođaka.“

​

Važno mu je pisati o problemima koje bi mogli imati i čitatelji jer ako piše o onima koje ima samo on, njima to neće biti zanimljivo, jer svatko ponekad želi pronaći sebe u nekom književnom liku.

 

Odlučio je pisati krimiće zato što se bojao da ne bude dosadan, krimići zadržavaju pažnju, više se govori o svakodnevnom životu. Imamo neko određeno mjesto i stvarne životne podatke. Od prve stranice kod krimića mora znati što će biti na zadnjoj te kako čitatelja dovesti do krivca. Važno je izbjeći da priča bude predvidljiva. Lažnim tragovima izbjegava se predvidljivost. Što više lažnih tragova, to je priča zagonetnija.

​

Pavao Pavličić odgovorio je našim učenicima na sva njihova pitanja pa smo saznali i da mu za pisanje romana, ako ima 20 poglavlja treba 20 dana, no naglasio je kako je svaki pisac drugačiji. Njemu pisanje traje onoliko koliko ima poglavlja, mjesec dana, ljeto, ne duže.

​

Na pitanje ima li među svojim knjigama najdražu, rekao je da nema jer u svaku uloži puno snage i volje pa daje publici na procjenu.

​

Inspiraciju za roman Trojica u Trnju dobio je iz života. 1981. godine doselio se u Dugave i ondje proveo šest godina. Inspirirala ga je suprotnost između Dugava i onoga kako je bilo u starom dijelu grada, u Trnju u kojem je proveo lijepe trenutke. Ondje je imao prijatelja. Kako bi bilo „klincu“ iz Trnja koji se preseli u Dugave gdje susjed ne poznaje drugog susjeda, gdje su liftovi, garaže?! Nakon 40 godina supruga ga je nagovorila da napiše dječju knjigu, da stavi iste likove u današnje vrijeme. To je bio izazov. Mjesto radnje ostao je Novi Zagreb jer je otpočetka Novi Zagreb. U romanu Trojica u Trnju likovi nemaju mogućnost telefoniranja, u novom romanu imaju. Tako je nekako nastao nastavak Dva duga dana. Zaključuje da su priče svuda oko nas, samo traže da ih ispričamo.

​

„Priče su svuda oko nas, samo traže da ih ispričamo.“

​

Izbjegava stavljati stvarne osobe u priču jer ako se nekome ne svidi njegov portret onda je u „frci“. Ponekad uzme nečiju osobinu, ali ostane samo na tome.

​

Nikada nije razmišljao da bi odustao jer je pisanje način života. Kad te nešto muči napišeš priču o tome, a ako bi i došao u neku krizu, onda je baš dobio neku nagradu pa je uvidio da ipak sve to ima nekog smisla.

​

Napisao je nekoliko knjiga u kojima se spominje nešto što je doživio u prošlosti, ali ne bi to nazvao autobiografijom jer su se s tim susretali svi koji su tada živjeli.

​

Kroz djela Pavličić nastoji reći sve što misli o nekoj pojavi, ali ne na način da „soli pamet“, već želi navesti čitatelja da sam zaključi, da se sam identificira s onime što misli. Najveća pogreška pisca je misliti da je pametniji od čitatelja.

​

„Najveća pogreška pisca je misliti da je pametniji od čitatelja.“

​

Na kraju nam je otkrio da uskoro izlazi nova knjiga Ljekovito blato i da uvijek ima u planu nešto novo. Eto, mi jedva čekamo! :)

​