Što smo objavljivali i kako je naša Iskrica izgledala prije novog dizajna?
Službena stranica Osnovne škole Mladost
Knjižnica Osnovne škole Mladost
Narnija iz naše mašte
Tajanstveno poput podruma noću ili mjeseca punog koji bliješti moćnom svjetlinom, kao onaj gumb koji se uvijek ističe na crnoj, tmurnoj i sumornoj košulji. Uvijek zatvoreno, kao nevidljivo, a sada kao vrata dvorca otvoreno… Kao da te priziva u svijet tvojih raznolikih snova, a sila te samo uvlači u taj svijet mašte. Soba tako tajnovita, a vrata tog starog, ali opet čudesnog ormara odškrinula su se kao da je netko pokušao proviriti, ali zašto? Možda je htio pobjeći? Provjeriti što se događa ili zauvijek otići, pitanje je neizbježno. No, radoznalost je snaga prevelika koja je u ovom trenutku odlučila prevladati. Ormar se počinje zatvarati, a ti uskočiš poput miša u rupu, brzo i neprimjetno. Od čuđenja, vrata ti ostanu otvorena… kao da si ušao u neistražen i nepoznat svijet, kao iz tvojih snova odnekud prijatelj poznat, a opet neviđen i tako poseban. Iz vedrih lampaša svijetli moć, simbol svijeta tog neobičnog. Kaputi postadu poput magle, kao da su isparili u taj znameniti svijet, a cipele snježna bića s tri oka i perjem nalik raskošnim krilima. Naizgled, svijet je bio obojan snovima. Sve je izgledalo drugačije, no ipak niti najbajniji prizor vila i čarobnjaka ne bi ga znao opisati. Nedavno spomenuta troočna bića izvirivala su iz sušnog tla. Kao da te ispituju: „Tko si, što si stvore? Zašto dolaziš i htio bih znati podrijetlo tvoje i namjere tvoje? Da nas spasiš ili uznemiriš? Ili si špijun svijeta zla, podloga?“ Nečujno, bez zvuka najmanjega i bez šuštanja koje zbunit će svijet taj ljupki, čudnovati. Nit' jednu jedinu riječ nije izrekao, no zvuk, kao da putem telepatije i magičnih iskri šeta umom koji sam odabere. Misli čudnog bića tog, dopiru do tvojih. Čuo si ga potpuno jasno, kao neku lekciju koju je profesorica posebno naglasila i rekla da će biti u ispitu. Želja za odgovorom nadjačala je sve ostale, naizgled suvišne odluke i misli i odvela ih u zaborav – bar za sad. Sva pitanja stavio si na stranu i potom srdačno i ponosno odgovorio: „Dolazim iz svijeta zvanog Zemlja. Točnije iz ormara, no to sada nije važno. Moje namjere nisu zlokobne i nikad prije nisam vidio ovaj svijet čudesni, ovo mjesto razigrano. Jer ja sam ljudsko biće iz svijeta običnog, gdje pravila postoje, gdje nema osobite moći (osim ako ne govorite o politici…) i nema magije. A mašta, reći ću Vam, ne nalazi se oko nas, kao u svijetu ovom mističnom, već u nama samima, našim umovima i u našim snovima koje upravo ona sama i pokreće. Zadivljen sam okruženjem ovim nenadmašnim i silno mi je drago vaš svijet otkriti. Ako bih samo smio pitati, gdje sam točno dospio i u kakvom se čarobnom svijetu ja to nalazim i tko ste Vi, zapravo?“ Sve je uspješno izjavio, kao da je isplanirao cijeli govor, s blagim zamuckivanjem na početku, no i dalje svečano. Stvora tog neobičnog obuzeše milina, a strah od ljudskog bića kao da je ispario. U njegovim očima vidi se da je iz takozvanog ormara došao ne očekujući svijet koji se nalazi pred njim. Poput djevojčice iz polja koja se tako raspjevana i nestašna zaputi u šumu, a nimalo svjesna da se na drugom kraju te šume krije palača sasvim drugog svijeta… Stvor se uzdigao još uvijek nekako nesigurno, no već svjesno čovjekove prisutnosti i želje da mu ispriča o ovom svijetu gdje čarolija vlada dok prosipa svoje čari, pogotovo u lampaše, kao da priželjkuje dobrodošlicu novopridošlici. „Narnija,“ reče stvor, „Narnija je uistinu čarobno mjesto. Puna je prirode, puteljaka, šuma, rječica i životinja sasvim drukčijih vrsta. Sasvim su miroljubive i veliki su prijatelji. Međutim kad padne mrak, šume postaju mračne i opasne… Mnoštvo raznobojnih paukova plete zamršen splet mreža preko svih krošanja, grmlja i trava s nekim zagonetnim namjerama. Svako jutro stanovnici Narnije oslobađaju svoj svijet kidajući ljepljive niti paučine. Tko li nas zarobljava i tko će nam pomoći riješiti ovu enigmu? Možda si ti, čovječe, poslan da nas spasiš?“
Ema Ivana Santini, 6. a
Narnija je jako neobično mjesto. Jedna od tih neobičnih stvari je ta što se u Narniju ulazi kroz ormar. Da, kroz ormar. No to mjesto nije slično našem. Stanovnici su kao ljudi, ali što dalje idemo od grada, ima i manje ljudi. U njihovim šumama se nalaze različita čudna bića. Neka od njih su zmajevi, kiklopi, jednorozi, sirene, kentauri, hipogrifi... Jedan od njihovih glavnih običaja je Dan darovanja malina. Taj je običaj nastao na samom početku Narnije. Pridošlice koje su došle, to jest ljudi, 21. ožujka su darovali maline domorocima i tako sklopili mir. Ali nažalost ne mogu svi ući u Narniju. Samo oni čistog srca.
Marta Plavčić, 6. c
Narnija je jedan grad od kojeg me hvata jeza svaki put kad mu čujem ime. Grad je jako tmuran i taman. Zgrade su pune grafita i nema stakla na prozorima. Ulice imaju lampe, ali ne svijetle. Stalno se čuju krikovi i vriskovi, a ispred zgrade nalaze se bačve u kojima gori vatra i ljudi se skupljaju oko nje. Ljudi nose poderanu odjeću i svima su ruke crne i pune žuljeva zbog previše rada u rudniku. Svi su frustrirani, neprijateljski i svađalački nastrojeni. No, tamo se nalazi jedan brežuljak i na njemu crni dvorac. Tamo živi jedna zla vladarica. Nitko joj ne zna pravo ime, ali ima nadimak Zlarica. Građani je tako nazivaju jer je zla. Zlarica je uobražena žena, crne uljate kose. Jedino lijepo na njoj je njezin osmijeh. Lažan osmijeh, koji jako dobro izglumi. Uvijek nosi crnu odjeću i tjera sve čarobnjake i čarobna bića da rade u rudnicima i traže dijamante. Da, čarobnjake. Kraljica je isisala magiju iz njih i više se ne mogu obraniti. Želi biti najmoćnija u Narniji.
Sara Čolaković, 6. c
Jednog dana saznala sam za Narniju u koju se ulazi kroz ormar. Narnija je jedan čarobni svijet. Odlučila sam vidjeti kako Narnija izgleda pa sam ušla u čarobni ormar. Odmah se počela događati čarolija. Kada sam se stvorila na tom čudesnom mjestu, prvo što sam vidjela je da je sve od slatkiša, pločnik od lizalica, drveća od šećerne vune, voda od svakakvih bombona, zgrade od čokolade, ali jedino što nije bilo od šećernih proizvoda su ljudi. Ljudi su bili, začuđujuće, pravi ljudi, jedino su u svojim utrobama imali šećer. Bio je to zanimljiv događaj koji ću vjerovatno pamtiti do kraja života. Cijeli dan sam jela čokoladu, lizalice, bombone... ali sam zatim shvatila da sam cijelo vrijeme jela zgrade, drveća, pločnik... pa mi se želudac malo okrenuo, ali sam shvatila da sam se odlično provela. Narnija je stvarno jako zanimljivo mjesto, svakako svima koji vole slatke stvari preporučam da obavezno odu u Narniju i odlično se provedu kao i ja.
Maruška Ćosić, 6. c
Bila je noć, ovaj put nisam imala upaljeno noćno svjetlo u sobi. Bio je mrkli mrak. Nije se vidio ni prst pred nosom. Nakon deset minuta muka i tišine, počeli su se čuti zvukovi iz ormara.. Upalila sam svjetlo. Polako sam hodala do ormara, onako malim i tihim koracima te otvorila ormar. U ormaru sam vidjela svjetleći portal koji je vodio u jedan crno-bijeli grad. Ušla sam u portal i prvo što sam ugledala bila je tabla na kojoj piše ''DOBRODOŠLI U NARNIJU'', ta tabla nije izgledala novo, već staro i prljavo. Za razliku od mog grada, Zagreba, Narnija je bila mračna, tužna i depresivna. Bilo je tiho. Čuo se vjetar kako puše između grana i polagano njiše lišće. Mogli ste čuti muhu kako leti. Preko puta mene vidjela sam ženu, i njezinog sina. Dojmila se vrlo bijesno vičući iz petnih žila. Htjela sam nešto reći, no odustala sam. Sve je bilo tiho dok nisam čula sve glasniji zvuk koraka i crkvenih zvonaca. Kao da nešto hoda prema meni. Na kraju sam ugledala čovjeka. Bio je poprilično normalan i htjela sam ga pozdraviti, no onda su djeca sa ulica počela bježati, odrasli su padali u nesvijest i šaptali nešto sa strane kao da su upravo izrekli najveći trač u svom životu. Pogledala sam čovjeka u oči, bile su bijele kao da je slijep. Odjednom sam se našla u svojoj sobi, mrklom mraku, tišini kao na početku... Je li to bio san? To samo ljudi iz Narnije mogu znati.
Ema Gvozdić, 6. c
Jednog dana postajao je magični ormar. Kad bi ušao u taj ormar, došao bi u neko selo. Neko vrlo neobično selo. Kad uđeš u to selo, nema povratka dok ti kralj Jeff ne kaže da možeš ići. U tom trenutku kad uđeš u selo kralj Jeff ti da misiju. Te misije su inače vrlo zahtjevne. Tako je dječak Luka jednog dana odlučio ući u ormar. Tog trenutka kad je ušao u ormar, ispred njega se stvorio kralj Jeff. Njegova misija je bila da obiđe piramidu. Luki se u početku to činilo lagano. Tako je Luka ušao u piramidu. U početku mu je piramida izgledala zanimljivo, ali tada je naišao na crnu mačku. Luka se pitao što crna mačka radi u piramidi i kako je uopće dospjela ovdje. Iako je bio malo šokiran, Luka se počeo približavati mački. Kada joj je došao dovljno blizu da je pomazi, ona ga je ugrizla. Luka je šokirano počeo bježati sve dok nije naišao na polugu. Luka je povukao polugu i odjednom su se vrata otvorila. Luka je izašao kroz ta vrata i izašao iz piramide. Pitao se kako je uspio tako brzo izaći ako je tek ušao. Samo je nastavio hodati. Hodao je i hodao i susreo je neke stare žene. Te žene su nosile crvene haljine i plesale su čudni ples. Luka je samo produžio dalje da ne bi upao u probleme. Odjednom, nakon dugog hodanja Luka je sreo kralja Jeffa. Kralj Jeff ga je pitao kako mu se sviđa ovdje. Luka je prestrašeno rekao da mu nije lijepo. Kralj Jeff se odlučio smilovati tom dječaku i pustio ga je da se vrati u svoj svijet. Luka se odjednom probudio i vidio ugriz crne mačke. Ostao je šokiran i samo se pitao: "Je li ovo sve san?"
Mia Fistrić, 6. c
Bilo je to u zimi, vani je padala kiša i bilo je hladno. Mama me tjerala da odem baciti smeće. Izašla sam van i pogledala sam u prozor svoje sobe, vidjela sam neko bijelo svjetlo koje se sve jače širi. Potrčala sam u kuću, uz stepenice i ravno u svoju sobu, kad sam otvorila vrata svoje sobe vidjela sam ormar, sva roba je bila izvađena, a unutar ormara crno - bijeli svijet. Ušla sam unutra i vidjela da nema ljudi, krenula sam malo dalje, a odjednom sam iz kuhinje čula: "Matea, ručak!" Prošlo je tjedan dana, spremala sam se za spavanje kad se odjednom u ormaru začuo neki smijeh. Budući da su svi u kući zaspali osim mene, ušla sam unutra i vidjela promjene: bilo je jako puno ljudi, svijet više nije crno - bijeli nego pun nekakvih čudnih boja. BUUUMMMM, zalupila su se vrata ormara. Potrčala sam prema vratima, ali uzalud, nisu se htjela otvoriti. Ugledala sam znak na kojem je pisalo "Narnija - svijet zla" i shvatila sam da sam zapela i da se ne mogu vratiti.
Matea Horvat, 6. c
23. studenog 2020.