Imam san da će budućnost biti lijepa, da nećemo nastaviti putem propasti, nego da ćemo uvidjeti gdje griješimo i to ispraviti. Sanjam budućnost u kojoj velik broj životinja neće biti ugrožen, svijet u kojem će ljudi i životinje živjeti u miru i skladu. Moj san je vidjeti kako se otrovne tvornice gase, kako se biljke iznova sade, a voda čisti. Želim da, prije nego napustim ovaj svijet, vidim da će generacija poslije mene živjeti u nekom boljem i ljepšem svijetu gdje neće patiti zbog grozota koje su im njihovi pretci napravili. Ja sanjam o promjeni.

         Iako sanjam o ljepšem svijetu, već znam da se ništa neće promijeniti. Nastavit ćemo loviti ugrožene životinje, uništavati okoliš, krasti i lagati. A kako je samo malo potrebno da prestanemo. Problem je to što, uništavajući ovu planetu, uništavamo svoj dom, a kada napokon shvatimo što smo učinili, bit će prekasno. Ali, zato još uvijek postoji nada, nada da ćemo se opametiti, da će se dogoditi čudo, da ćemo si reći - dosta je bilo. Mislim da nam se bliži propast, ali, s obzirom da u ovoj zadaćnici pišem o svom snu, reći ću kakvu budućnost želim, a ne kakva će ona uistinu biti. Dakle, želim da se povijest okrene. Kako okrene? Sad ću vam objasniti. Kroz milijune godina ljudske evolucije shvatili smo mnoge korisne stvari, ali kako je vrijeme odmicalo, radili smo sve lošije i štetnije stvari. Volio bih kada bismo ponovili povijest unatrag, tako bismo postepeno išli prema boljemu. Ovo sada ne znači da bih ja htio da se vratimo životu u špiljama. Baš naprotiv, drago mi je što smo razvili stvari poput struje i gradova, ali nije mi drago što smo napravili i stvari poput oružja, atomskih bombi i otrova. Toplo se nadam da ćemo shvatiti svoje pogreške i prestati.

        Moj san je živjeti u svijetu bez nasilja, siromaštva, pohlepe, gladi, korupcije i drugih problema. Želim živjeti u svijetu u kojem neće svake godine biti oboren neki grozan klimatski rekord (najsuše mjesto, najveća poplava, itd.), u kojem neće svaki dan biti uništavana priroda. Želim svijet u kojem ću uživati živjeti, a ne ga se sramiti!

„2020. – godina izazova“, mislim da joj to ime savršeno pristaje i vrlo ju dobro opisuje zbog svih problema i „izazova“ koje nam je zadala. Stvarno ne znam od kud početi. 

Požari u Australiji, napad na White House, potresi, smrt poznatih ljudi kao što su: Kobe Bryant, Mustafa Nadarević, Diego Maradona, teroristički napad u Pragu i, na kraju krajeva, CORONA VIRUS ili, bolje rečeno, COVID-19.  

Taj virus, taj virus... napravio je sve što je mogao da nam zagorča ovu godinu, a nekima i život. Mnogi su ljudi izgubili svoje poslove, domove, prijatelje i članove obitelji. Iskreno, čim mi netko spomene godinu 2020.-u, odmah mi se u glavi stvori slika ljudi s maskama preko lica i stvarno ne pamtim puno lijepih stvari iz ove godine. Također, smatram da su nas mediji malo zastrašili u početku s tim virusom jer je on i prije postojao, samo što je u Kini mutirao. Nemam ništa protiv njihovog načina prehrane i kulture, ali mislim da su se mogli malo smiriti što se tiče ishrane štakorima, zmijama, šišmišima, gušterima i sličnim „delicijama“. Nitko se ne bi trebao ljutiti na njih ili nešto kao da je to što su napravili ostavilo posljedice na ostatak svijeta… Šalim se malo.  

Mislim da je svijetu u ovo doba potreban humor i humoristični ljudi da barem malo podignu raspoloženje ljudima. Pričao sam o medijima i o tome kako su nas zastrašili, ali pored toga, mislim i da nam dosta toga kriju, kao i naši političari.  

Razumijem, ja sam samo dijete, a oni  odrasle osobe koje su s razlogom na tim pozicijama u državi… Barem neki. Ponovno se malo šalim. Neću se miješati u to jer znam da se mišljenja razlikuju. Prepustit ću to njima - da nastave voditi državu u najboljem mogućem smjeru kao što su i dosada. Ok, ok, sad stvarno prestajem sa zafrkavanjem.  

Stvarno se nadam da će se sve što prije vratiti u normalu iako smo se, za divno čudo, super snašli i u ovim uvjetima. Bilo je teško i zahtjevno svima i iskreno se veselim njenom lijepom završetku i valjda još ljepšem početku 2021. godine. 

          Moj san je da se ujutro probudim i da mi mama kaže da je pandemija završila. Skačem od sreće jer napokon možemo živjeti slobodno i odlaziti jedni drugima. 

          Zovem svoje bake i dogovaram današnji posjet kod obje. Zovu me sestrične iz Milana i plaču od sreće što večeras kreću za Zagreb. Ono što sam mislio da će biti nemoguće ipak se ostvaruje. Provest ćemo zajedno Božić kao i svake godine. Praznike ću provesti najprije sa sestričnama koje nisam vidio čitavu godinu. Iako nam je COVID oduzeo vrijeme, mi ćemo ga nadoknaditi. Opet ćemo se zafrkavati i biti budni cijeli dan i noć, izluđivat ćemo baku sa svojim smijehom, vriskom i skakanjem.

Danima…

Počinje advent pa ćemo s roditeljima prošetati i gledati bezbroj šarenih lampica. Dok roditelji piju kuhano vino, mi ćemo se gurati kroz gužvu i tražiti mirisne fritule i toplu čokoladu. Svi smo sretni što smo ponovno slobodni. Počinje ludnica i u kući. Mama i tata se po starom dobrom običaju ne mogu dogovoriti oko veličine kuglica i lampica. Svatko bi kitio na svoj način. Mama pretjeruje s kolačima. Dolazi Božić, poseban za sve. Svi smo dočekali kraj pandemije i sretni smo što smo ponovno zajedno. Puno se smijemo, grlimo i ljubimo. 

          Naravno, to je bio moj san. Sve što je bilo normalno, sve je stalo. Ova godina nam je oduzela mnoge snove i planove. Iako ovaj Božić neću vidjeti svoje bake i djeda, sestrične neće doći u Zagreb, bit ćemo u mislima svi zajedno. Sjećat ćemo se svih dosadašnjih blagdana pa će nam biti lakše. Znam da će i ovo završiti uskoro, a moj san je da moja obitelj, moji prijatelji, moji profesori i svi ljudi na svijetu dočekaju kraj pandemije, živi i zdravi.