Jesenja šetnja
Ležim. Ležim i gledam kroz prozor. Gledam kroz prozor i vidim. Vidim predivnu žutu, crvenu, narančastu jesen. Odlazim do ulaznih vrata i krećem.
Hodam livadom i ne spuštam glavu. Gledam ono jesenje nebo. Ne vidim ispred, samo iznad sebe i odjednom, nebo prekrije nekakav nebeski grm. To je oblak. Predivan je, tako bih ga htio zagrliti. Ali on odlazi, a nebo se vraća. Spustio sam glavu i krenuo naprijed. Čujem pjev ptica i šuškanje zečeva u grmlju. Vidim i puno drveća. Došao sam do šume. Radim prvi korak u nju. Gazim po otpalom, osušenom lišću i divim se. Divim se prekrasnom, šarenom drveću na kojemu se još drže oni najhrabriji i najizdržljiviji listovi. Polagano padaju i idu za vjetrom. Vjetar čujem, ali ga ne vidim. Osjetim ga, ali nema mirisa. Pokušavam ga slijediti. Doveo me do rijeke. U njoj su svi oni listovi koji su se oprostili od drveta. Svi su u rijeci i idu prema izlazu iz šume. Ali ja još ne želim izaći. Želim preko rijeke. U daljini vidim stari drveni most koji jedva čeka da preko njega prijeđem. Ne izgleda mi baš siguran i malo se klima. Nema veze, moja je želja za drugom stranom rijeke veća. Idem preko mosta, zamalo padnem, ali sam se izvukao. Došao sam na drugu stranu. Čudno, nema lišća, na drveću su iglice. Sve iglice su hladno-zelene boje, poput pokošene trave. Uopće ih nema na tlu. To mi se drveće ne sviđa jer me podsjeća na zimu; hladnu, ledenu, bijelu, užasnu zimu. Vraćam se preko mosta i više me nije strah padanja. Ovog sam ga puta bez imalo muke prešao. Istrčavam iz šume da opet vidim nebo, ali ga više nema. Nestalo je od hladnoće. I meni je hladno, ledeno. Došla je zima, ali ja to ne želim priznati. Uporno čekam nebo da se vrati. Njega nema. Ustvari ima, ali je bijelo i plače bijele suze. Opraštam mu jer vidim da mu je žao što se nije moglo vratiti.
Odlazim kući. Spuštam rolete, bježim u svoje krevet i ne vidim. Zatvorio sam oči i čekam nebo. Vjerujem da i ono čeka mene.
Nino Ž., 6.c