Što ću biti kad odrastem
Još sam dijete. Učenica sam četvrtog razreda osnovne
škole, ali često razmišljam što ću biti kad odrastem.
Htjela bih biti trenerica mažoretkinja.
Učila bih djecu lake i teške koreografije i razne vrtnje:
zvjezdica, sunce, vanjska i unutarnja osmica, kuhanja i
laso. To bi lako naučili, ali sve to moraju naučiti i lijevom
rukom. Najteže bi ih bilo naučiti kako bacati laso, kuhanje
i ispod nogu pa onda sve to s okretom, a da pri tome nitko
ne padne i ne ozlijedi se. Na svim treninzima nosila bih sportske hlače i sportsku majicu zelene boje. Na nogama bih nosila bijele tenisice.
Išla bih na natjecanja s ostalim trenericama i njihovom djecom, a ljeti u ljetni kamp. Na svoj štap bih stavila bijele trakice i šarenu vrpcu s mog prvog nastupa. Tako bi svi znali da je štap moj.
Voljela bih, kad odrastem, stvarno biti trenerica. Bila bih jako sretna, voljela bih taj posao i djecu koju bih trenirala.
Sara, 4. c
Doma sam. Nastava je završila. Odmaram, ležim i razmišljam što ću biti kad odrastem. Ne mogu se odlučiti.
Ipak, mislim da ću biti profesor matematike. On je glavni u razredu. Malo poviče i potpuna je tišina. Nosi traperice i razne majice. Dobro zna što priča na roditeljskim sastancima, a mene to uvijek jako zanima. Zna sve račune, umnoške i razlike. Ostali učitelji, prema njemu, su blagi, ali to njemu ne smeta, on djeluje strogo. Na poslu ima automat s kavom koji koristi pod odmorom, a ima i svoje računalo. Na njemu ne igra igrice, već učenicima upisuje ocjene. Pregledava sve ispite i križa netočne rezultate, i to crvenom olovkom. Poznaje dobro svu svoju djecu koju uči. Za Dan učitelja dobije veliku čokoladu od svojih učenika.
Ima dobru plaću pa si može kupiti auto i najbolji mobitel. Kad dođe kući ne mora ništa učiti i pisati zadaće iz matematike, samo ponekad nešto ispravlja. On usrećuje djecu peticama. Ponekad neko dijete i rastuži , ali on za to nije kriv, već dijete koje nije učilo.
Mislim da posao profesora ima više dobrih nego loših strana. Odlučio sam. Bit ću profesor, malo blag – malo strog.
Nino, 4. c
Moja obitelj iz mašte
Ja sam Dominik i tek idem u četvrti razred. Još je daleko
kad ću imati svoju obitelj, ali to ne znači da ne mogu maštati kako će izgledati.
Moju obitelj činimo moja djeca, supruga i ja. Istraživač sam bakterija i radim na tome da otkrijem lijek za zika virus. Supruga je tenisačica. Djeca su odlični učenici četvrtog razreda. Igram se s djecom kada dođem kući. Igramo nogomet, rukomet i košarku, a kada je hladno i kišovito, u stanu igramo društvene igre. Jako puno vremena posvećujem svojoj djeci.
Nadam se da ću bar sličnu obitelj imati kad odrastem.
Dominik, 4. c
Moju obitelj činimo moja supruga, djeca i ja. Imam dvoje djece, sina i kćer. Ja sam zaposlen u banci, a supruga je učiteljica i radi u školi. Sin ima sedam godina i ide u prvi razred, a kći ima četiri godine i ide u vrtić. Sin je odličan učenik, najbolje mu ide matematika i jako voli nogomet.
Kada dođem kući s posla ručam s obitelji, pomažem sinu oko domaće zadaće i supruzi u kućanskim poslovima.
Svojoj djeci posvećujem puno vremena. Kada je ružno vrijeme, igramo društvene igre i slažemo lego kocke. Po lijepom vremenu idemo u šetnju, idemo na kupanje na bazene ili planinarenje po Sljemenu.
Volio bih da moja obitelj bude baš takva.
Jan, 4. c
Od prve izgovorene riječi do prve pročitane knjige
Jako me zanimalo kada sam počeo izgovarati prve riječi i koje su to riječi bile pa sam razgovarao s mamom.
Mama mi je rekla da sam prvo izgovarao kratke slogove: ba – ba, tu- tu, ma- ma, de –da. Mama je kupovala slikovnice s kratkim pričama i čitala mi. Najviše sam volio priču o Ivici i Marici. Kada sam imao godinu i pol, znao sam reći kako se zovem i koliko imam godina. Krenuo sam u vrtić. U vrtiću sam naučio puno brojalica i raznih pjesmica. S tri godine naučio sam neka tiskana slova pa sam mogao napisati i pročitati kraće slogove i riječi.
Najsretniji sam bio kada sam naučio sva slova jer sam tada mogao pročitati svoju omiljenu priču o Ivici i Marici.
Silvio, 4. c
Zanimalo me kakav sam bio kad sam bio mali i što sam prvo progovorio pa sam pitao mamu. Saznao sam da je moja prva riječ bila mama u osmom mjesecu života. Prva rečenica koju sam rekao s petnaest mjeseci bila je: „Dođi meni, Lena.“ Lena je naš pas.
Sva slova naučio sam prepoznati s dvadeset tri mjeseca. Imao sam puzzle s velikim slovima na podu i po njima sam skakutao i vikao slova. Volio sam čitati i žvakati slikovnice.
Omiljena knjiga onda mi je bila „Moja najdraža knjiga bajki“ i u njoj sam pročitao svoju prvu priču Ružno pače. Najbolji film tada mi je bio Munjeviti Jurić.
I danas volim čitati priče i gledati crtiće.
Leon, 4. c