Sreća. Sreća nije tuga, niti je ljutnja. Sreća je, jednostavno sreća. To je radost koju osjećamo. Jednostavno smo sretni. Kada nam se nešto lijepo dogodilo ili smo dobre volje, mi smo sretni. Događa se. To je osjećaj. Čest osjećaj. Volimo ga. Poseban je, najposebniji. Drukčiji od ostalih, ali ipak sličan. Kao što rekoh, to nije ljutnja, nije ni blizu toga. Nije joj uopće slično. Ali, slično je nekim drugim osjećajima, poput veselja. Neki bi rekli da je to isto. No, nebitno je. Važno je da smo sretni. Sreća je nešto za što možemo reći da je najbitnije. Neki bi rekli da je ljubav najvažnija, novac ili obitelj, ali sreća je sve to. Sretan možeš biti i sa nekom osobom također. I sitnice su dovoljne da nekoga usreće. Sretan je onaj tko ima prijatelje sa kojima se može družiti. Sretan možeš biti i kada ideš s roditeljima u kino, ili šetaš psa u parku. Svatko ima nešto što ga usrećuje. Pa što ako drugi misle da te čudne stvari usrećuju? Potpuno je nebitno. Važno je da si ti sretan, kao što druge usrećuje nešto drugo. Svatko ima nešto što ga usrećuje. Ti znaš što tebe usrećuje i imaš pravo biti sretan. Nemoj slušati druge. Ti trebaš sam pronaći ono što te čini sretnim.

Sreća je prekrasna. Mislim da svi žele biti sretni i da svi to zaslužuju. Naravno, sasvim je normalno imati i druge osjećaje. To je prirodno. No, svi pokušavamo biti sretni što je više moguće. To je isto prirodno. Svatko voli kada je sretan. Sreća je zaista nešto veoma posebno i svima drago. Zato budi sretan što više možeš i odvoji priliku da, bilo to u sebi, ili naglas, sam u sobi ili zajedno sa nekom osobom, možeš jednostavno reći: „Sretan sam.“

​

Ema Ivana S., 5.a