Pismo Neznancu
Poštovani Neznanče,
sad, voljela bih se predstaviti, ali više zbilja ne znam tko sam. Moje ime više ne postoji, a moj se glas već odavno izgubio u gomili. Više nema nikoga tko bi me zazvao, istrgnuo iz ovog neprestanog sna i spasio od utapanja u mojim mislima. Postala sam preslaba od neprestanog spašavanja sebe, od izdizanja iz problema i zastupanja sebe. Obitelj nemam, prijatelja još i manje, a osjećam se kao da sebe imam najmanje. Uopće se ne poznajem više. Srce mi kuca, krv mi teče, vrijeme prolazi, ali ja sam prozirna. Malo po malo, osjećam se kao da moje tijelo nestaje, kao da postajem nevidljiva ljudskom oku. Ljudi prolaze pored mene, danju i noću, ali se nitko ne osvrće. Ostali me gledaju, ali me ne vide. Čuju me, ali me ne slušaju. Ponekad se osjećam kao da bih mogla vrištati na sav glas dok mi glas ne nestane, ali se suzdržim. Ne želim druge petljati u svoje probleme, to nije njihova briga. Ovako i onako su zbog tih problema i otišli. Malo je smiješno kako te neki ljudi primjete samo kada te trebaju, i onda te zaborave, kao jučerašnje smeće. Isti je pristup: sada mi trebaš, iskoristit ću te. Sada si iskorišten, ne trebaš mi više. Ali, mene to zbilja ne dira. Drago mi je što barem njima mogu pomoći, kada sebi ne mogu. Drago mi je da im mogu čuvati leđa, dok su moja krvava i puna noževa od prijašnjih ljudi. I nitko to ne primjećuje. Još jedna smiješna stvar o kojoj sam razmišljala - dok hodam ovim izobličenim svijetom, osmjesi na licima su različiti. Ljudi su nasmješeni, ali se ne smiju. Točno možeš vidjeti je li taj osmijeh uistinu stvaran, ili je lažan. Dok sam bila dijete, to nisam razlikovala, ali sada mogu vrlo lako prepoznati lažni osmijeh. Vidim ga svaki dan, u ogledalu. Ali, odjednom, nestao je. Pretvorio se u prašinu i dopustio vjetru da ga nosi. Prije sam se mogla smijati, čak i ako sam u tom trenutku htjela plakati. Sada, ne mogu čak niti to. Pretvaram se u prašinu u ovom tamnom svijetu. Sada znam, nemam mjesto koje mogu nazvati domom. Nemam osobu koju mogu nazvati svojom. Osjećam se kao da ću se srušiti na koljena zbog svega što osjećam. Ljutnja i mržnja, tuga, nesigurnost, nesreća... Toliko misli, toliko glasova u mojoj glavi, osjećam se kao da ću se jednostavno raspuknuti! Reci mi sada, Neznanče, gdje točno bih sada trebala poći? Bih li se trebala utopiti u svojim osjećajima, ili skočiti u rupu bez dna i nestati. Nitko ovako i onako neće primjetiti da me nema. I sada, dok hodam prema kraju, osjećam se kao da hodam po staklu. Po komadićima stakla koji su jednom bili moji snovi. Mislila sam da ih mogu uhvatiti. Mislila sam da mogu uspjeti. Ali, moje se svjetlo ugasilo u dugačkom, mračnom tunelu zvan Život. Tunel se sada ruši, a ja plaćam najskuplju cijenu. Dok hodam po staklu, ono probija moju kožu. Nije me briga, zaslužila sam to. Neznanče, ne traži me! Ne traži me u gomili nasmješenih lica. Ne slušaj moj glas u gomili. Ne traži me dok nestajem…
Ako čitaš ovo, ja sam već odavno nestala. I dok tonem po zadnji put, prvog puta ću se zapravo nasmijati. Nasmij se i ti! Jer ja sam samo jedno lice u gomili.
Ona
Nika W, 8.a