Jednom kada izgubite nekoga koga volite, ništa vam više neće biti jednako. Što ste jednom radili zajedno, nikada više neće biti isto. Izgubite interese i želje koje ste imali. Svijet postaje bezbojan. Više nema smijeha i sreće, kuća je sada prazna. Nema više crvene, zelene i plave. Više ne čujem cvrkutanje ptica i smijeh djece. Jedino što čujem su moje misli. Žderu me, smiju mi se što sam bila toliko glupa da ga pustim samog. Dopustila sam da ga mora progutaju, da ga vjetar odnese i da ga kiša oplakuje. Od dana kada je nestao, kiša ne prestaje padati. Baš kao i moje suze. 1. studenog je nestao. Najgori dan u mojem životu. Bio je moreplovac, ribar, sin, brat i muž. I bio je moj.

               Jutra su ista. Buđenje, hladan tuš, bezukusna hrana, spremanje za posao. Već je prošlo mjesec dana, ali se ništa nije promijenilo. Izlazim iz prazne kuće. Slike za zidu, uspomene u srcu. Vani hladan vjetar puše. Ne osjećam ga. Ne osjećam hladnoću, sve je isto. Hodam ulicama. Gledam ljude kako prolaze. Drže se za ruke i smiju se. Ali, ne čujem ga. Tišina je. I zahvalna sam na tome. Dolazim do obale. Sjetim se njega. Osjećam, nešto mi pada po cipelama. Opet suze. Ništa novo. Sjednem uz obalu i razmišljam. Što bi bilo da sam pošla s njim? Bismo li sada bili zajedno? Bismo li zajedno plutali morem, dok ne udarimo o dno? Bi li se išta promijenilo? Dok sam razmišljala, nisam niti primijetila bocu kako lagano pluta prema meni. Gledam kako mi prilazi, dok ne zastane. Došla je do obale. Primjećujem da je nešto u njoj. Neki papir. Podižem bocu i otvaram ju. Izvadim mokar papir. Nešto je zasigurno pisalo na njemu, ali se sva tinta zamrljala. Čujem neko zveckanje, još je nešto u boci. Okrenem ju naopačke i stavim ruku ispod. Na ruci mi se nađe prsten. Izgleda poznato. Izgleda...baš kao moj. Srce mi lupa, počinjem se znojiti. Vidim brodić na obali. Nisam niti primijetila da sam već krenula trčati do njega. Uskačem u brod i palim motor. Znam da je ovo krađa, ali ako postoji šansa da je on još uvijek živ, onda ju moram iskoristiti! Trenutno ni za što ne marim. Znam da nemam put ili stazu kojom trebam poći. Zato ću sama izgaziti svoju stazu do njega. Makar to bilo zadnje što ću učiniti. Nakon par sati vožnje postala sam gladna. Pogledam oko sebe. Ništa osim mora, brodića i mene. Brodić je malen. Smeđe boje i maleno potpalublje. Maleno i skučeno, ali savršeno za mene. Jedino što me sada dijeli od njega je more. „Samo čekaj. Ubrzo dolazim!.“, pomislim. Prsten koji sam našla u boci, nosim oko vrata. Zakvačila sam ga za lančić. Tamno more i svijetlo nebo. Pogledam oko sebe i ugledam najljepši prizor ikada. Tamno-crveno Sunce se utapa u more, a nebo oko njega sjaji. Napokon vidim boje. Ponovno osjećam vjetar i hladnoću, i Sunce na licu. Osjećam se sretno. Napokon! Legnem i ubrzo zaspim. Sunce mi se ubrzo pridruži. Sanjam njega. Probudim se uz udarac broda. Nasukao se. Trgnem se i primijetim da sam došla do neke nepoznate obale. Iskočim iz broda i potrčim do prve osobe koju vidim. To je jedna stara gospođa. Pokušam razgovarati s njom, ali priča neki nepoznati jezik. Ne znam kako da joj objasnim situaciju. Zatim mi sine. Skinem prsten iz boce i izvadim pismo. Odmah kad ih ugleda, primi me za ruke i odvede u jednu kuću. Čini mi se da sam u bolnici. Čujem nekakvo bipkanje. Stojim ispred sobe 235. Starica je ušla u tu sobu. Nešto je rekla, ali nisam razumjela što i komu. Bipkanje je odjednom postalo brže. Tada shvatim tko je u toj sobi i što se događa.

               Uletim u sobu kao munja. Ugledam njega. Presretna sam. Srce mi kuca kao ludo. On tamo leži, smijući se. „Dobar dan, Rea.“ kaže. Osjetim suze na svom licu. Zaletim se kako bih ga zagrlila. Još malo, još samo malo i evo me. Pored njega. Ali, prije nego što sam dospjela u njegovo naručje prizor se promijeni. Sve oko mene je sada plave boje. Prozirno plave boje. Ne mogu disati. Gušim se! Toliko me vode okružuje, ne mogu se normalno kretati. Tada shvatim. Ovo je kraj. Čujem nečiji glas. Muški glas. Okrenem se i ugledam njega. Petar. Njegovo je tijelo blijedo, ali sjaji. Ne govori ništa. Usta su se više ne pomiču. Otvara svoje ruke kako bi me zagrlio. Plivam što brže do njega, ne mogu ga opet izgubiti. I čim ga dotaknem, sve se zacrni.

 

                    Nika W.,  7.a