Dosadno mi je. Opet sa ostala sama kod kuće čekajući mamu da se vrati s posla. Zamolila me da pospremim podrum da ubijem dosadu. Nije mogla izabrati jezivije mjesto i teži zadatak! Naš je podrum izgledalo kao da je bomba pala. Ah, nema veze! Krenimo na posao!

    Za početak, usisat ću. Mislim da usisivač nikada nije bio puniji. Kada sam završila, kao drugi zadatak sam izabrala brisanje prašine. To sam brzo obavila, ali dok sam to radila, zapelo mi je nešto za oko. Bilo je prekriveno plahtom. Sivom. Baš kao u filmovima! Maknula sam plahtu i ugledala nekakav ružan i uništen stroj. Bio je ogroman. Na vratima je pisalo: ,,Vremko plović''. Iskreno, nisam sigurna je li to ime jer je druga riječ napisana malim početnim slovom. No, tog trenutka me to nije bilo briga. U istom trenutku, uzela sam djedov stari alat te sam krenula s popravkom. Napokon, završla sam! Kada sam otvorila vrata, ugledala sam zelenkastu svjetlost. Naravno da sam ušla, tko zna, možda uđem u neki mračni svijet ili odem u budućnost ili se čak vratim u prošlost. Da se mene pita, odabrala bih povratak u prošlost, ali mislim da se ovoga puta radi o budućnosti. Ušla sam. Već na prvom koraku vidim Hrvatskou za otprilike 1000 godina... Dobro, možda malo više. To je bio spoj prirode i tehnologije. Zgrade su lebdjele, automobili su vozili po rijeci, a vrtovi su visjeli naopako. Osim ljudi, vidjela sam i robote. Oni su vozili aute, sadili i zalijevali cvijeće te kuhali ručak. Zgrade u kojima su ljudi živjeli su bile raznobojne, a oko njih je bio plavi obruč. Zgrade u kojima su roboti živjeli bile su ružičaste bez ikakvog obruča. Ispred svake zgrade je bio naopaki vrt pun šarenog cvijeća. Rijeke su izgledale baš onako kako i danas, ali mostovi su bili potpuno drugačiji. Bili su sivi sa plavim točkicama. U rijekama su živjele razne životinjice. Živjelo je pet vrsta malenih sitnih životinjica. Vrlo brzo, nakon mog čuđenja, prišao mi je jedan mali robot. Zvao se Robić. Sve mi je ispričao o svom životu. Dok je išao u školu umjesto knjiga, imao je tablet, nikada nije pisao ispit te nikada nije odgovarao. Imao je sve što ja želim u svojoj školi.

    Ubrzo je došao kraj našem razgovoru. Morala sam otići kući. Naravno da nisam htjela otići, ali sam sama sebi obećala da ću se vratiti.

​

Martina B., 6.b