Postoji jedna engleska izreka koja glasi: „Granje i kamenje mogu mi slomiti kosti, ali riječi mogu slomiti moje srce.”
Svi ljudi imaju osjećaje i svi imaju neku „mekšu“ stranu. I svi mi, svjesni toga ili ne, radimo neke loše stvari zbog kojih se kasnije kajemo. Ponekad nam se čini da isprika ili lijepa riječ ne mogu to ispraviti. I to je istina. Ne mogu uvijek pomoći potpuno, ali začudili biste se što sve mogu. Ljubazna riječ ili djelo može, zapravo, napraviti čuda. Mi smo svi društvena bića koliko i razumna. Trebamo živjeti u zajednicama. To nam je u prirodi. Dio zdravog i normalnog života jest ljubav. I to je potpuna istina. Mi smo djelomično stvoreni da volimo i da budemo voljeni. Najbolji primjer kojeg sam se mogla dosjetiti jesu majke. One beskrajno vole svoju djecu. I čim one vole svoju djecu, njihova djeca vole njih. Zbog te ljubavi osjećamo se divno i veliko.  I, naravno, da ne možemo voljeti prijatelja kao majku, no možemo biti ljubazni, sprijateljiti se i stvoriti neku drugu ljubav. I, kako kažu, dobro se dobrim vraća. Dok si ljubazan/ljubazna prema drugome, on će vjerojatno biti ljubazan prema tebi. To je jedan veliki krug ljubaznosti.
Naravno da stvari nisu uvijek tako divne. Neki ljudi nemaju nikoga tko ih voli. Zato im mi moramo pružiti ruku i pomoći. Jer, riječi mogu slomiti srce, ali mogu ga pokrpati i izliječiti od svih rana. Iako ostanu ožiljci.

Vanda, 5. a