Let s bjeloglavim supom

„Tata, tata, vidio sam te kako juriš nebom. Mislio sam da ćeš se stropoštati na mene, ali ti si tako lagano sletio… Kada ću ja moći letjeti? Kakvi su oblaci? Što sve vidiš na nebu i dolje na zemlji? Hoćeš li mi opet pričati o moru i onom žutom cvijeću?“

„Polako… Tvoja pitanja jure brže nego što ja letim nebom! Tek su ti dva mjeseca. Još dva i moći ćeš sa mnom i mamom na kratku turu u potragu za hranom. Tada ćeš naučiti tehniku koju koristimo prilikom potrage za hranom – jedrenje. Jedrenje oblacima, koje toliko željno iščekuješ, jest let brzinom od 40 do 60 km/h, bez mahanja krilima, prepuštajući se strujama,

sunčevoj toplini, plavetnilu mora i neba, toplini žutog smilja i brnistre

koji rastu u ovom našem kršu… Volio bih da imamo osjet njuha,

siguran sam da tako divno cvijeće divno i  miriše…

Dok tako jedrim, najljepše mi je! Vidim ovaj naš Cres

u svoj njegovoj ljepoti i ne mogu zamisliti ljepše

mjesto za život! Zamahnem nekoliko puta,

ulovim „lift“ i jedrim zračnim ulicama Cresa,

od Porozina do Punta Križa, svratim u Filoziće,

prođem Goricu i eto me u Vodicama, Meragu,

Orlecu, Osoru. Svratim i na otok Lošinj, a onda se vraćam

preko Ustrina, okružim Vransko jezero, ponekad i više puta,

popnem se na najdraže mi mjesto Lubenice i već me eto

u Cresu i naposljetku se ukaže naša litica u Belom.“

„Tata, tata, a zašto su ti najdraže Lubenice? Ima li tamo puno hrane? A žutog cvijeća? …“

„Nisam ti mislio o tome pričati, ali… znaš, tamo sam prvi put ugledao tvoju mamu.

Upravo sam se vratio, kao i tvoja mama, s petogodišnjeg lutanja svijetom.

Bio sam u Grčkoj, Africi, Francuskoj, Španjolskoj, pa sve do Sjevernog mora.

Zamisli, baš isti put je prošla i tvoja mama, ali ni jednom se nismo susreli,

sve dok je nisam ugledao kako širi svoja predivna krila na najvećoj litici Lubenica.

Imala je najdulji vrat i najbjelji ovratnik koji sam vidio, a kada je zajedrila oblacima,

u trenu sam pojurio u visine za njom. Kliknuli smo i tada otplesali svoj prvi

svadbeni let. Od tada je prošlo već deset godina, a mi svakoga listopada

plešemo svoj svadbeni let kao da nam je prvi i siguran sam da ćemo tako

još bar do pedeset godina! No, da se ja vratim našem letu. Znaš,

moj djed mi je pričao kako su naši preci živjeli u Paklenici, a rođaci

koji su danas na Velebitu, ranije su živjeli u okolici Vukovara. Svi su

radi ljubavi promijenili svoja staništa. Kada dobro naučiš jedrenje i klizni let,

krenut ćemo na upoznavanje ove divne zemlje u kojoj živimo. Kolikih li je prirodnih

ljepota ovdje skriveno! Ljudi ih nazivaju parkovima prirode, nacionalnim parkovima i

strogim rezervatima. Na tim mjestima vrijeme je stalo. Najljepše mi je vinuti se u nebo,

krilima presjeći oblake i kliznuti iznad vrhova Velebita – velike, snažne, nesalomive planine u kojoj se svojom netaknutom prirodom ističu Hajdučki i Rožanski kukovi, zatim iznad Bijelih i Samarskih stijena koje su dio masiva Velike Kapele. Ponekad se strmoglavim sve do najvećeg šiljka Bijelih stijena, zaustavim se uživajući u pogledu na Bjelolasicu i Klek te bezbrojne bijele kukove u okolini. Tako isto i na Hajdučki kuk. Nema puno takvih vidika. Čini se da je cijeli svijet prostrt ispod mene. U toj iskonskoj ljepoti ni trena ne zaostaju Plitvice, Paklenica, Risnjak, Mljet, Kornati, Brijuni, Krka. Tako ti mama i ja u rujnu obavezno posjetimo niz otoka u ovom našem Jadranskom moru. Najviše volimo stati i promatrati igru mora, sunca i Kornatskih otoka. Spustimo se na najviši kornatski vrh Metlinu i uživamo u toj razigranosti. Još južnije obavezno sletimo na vrh otoka Mljeta Velji grad i divimo se pogledu na Pelješac, Korčulu i Lastovo.

U proljeće krenemo prema Slavoniji. Na tom putu preletimo puno parkova prirode: Medvednicu, Samoborsko i Žumberačko gorje te Kopački rit i Lonjsko polje. Tamo ti je ptičji raj, dom tisućama vrsta ptica, ali ne i naš raj. Nema raja do litice iznad mora! Tada obletimo najvišu planinu Slavonije Psunj te zajedrimo do druge slavonske planine Papuk, čiji se vrhovi izdižu iz dubina nekadašnjeg Panonskog mora. Neopisivo je zelenilo tih planina, a njegova beskrajnost – kao naše more. Samo se tamo zeleni valovi dižu i spuštaju uvijek istom visinom.

Napokon dolazimo i do Vukovara, odnosno planine Dilj u kojoj su nam živjeli rođaci…“

„Tata, tata, jedva čekam jedriti nebom te doklizati do otoka Velebita, planine Kornata, vidjeti zeleno more i sve to drugo. Je li zeleno more isto slano?“

„Uh, znao sam da si još premalen za sve ove priče, ali, eno, stiže mama s velikim zalogajom za tebe. Dobro je da imamo našu Tramuntanu u kojoj se još ponekad i nađe pokoja uginula divlja ovca, a još je važnije da su ljudi shvatili koliko nam je potrebna njihova pomoć da bi se očuvali ovi izvori netaknute prirode, a time i naša vrsta. No, o tome drugi put.“

„U pravu si. Sad sam već jako gladan.“

​

Klara, 6. c