Pustolovna priča 

 

 

            Bijaše jesen. Ženama je bila potrebna pomoć oko priprema za zimu. Trebalo je ubrati plodove i od njih napraviti zimnicu. U pomoć smo im priskočili mi – Marko, Luka, Nino i ja. Bili smo prijatelji još od vrtićkih dana. Uzeli smo samo jednu lopatu i krenuli na put.

            Došli smo do prve prepreke, hrastove šume. Stotine hrastova, jedan do drugog. Žene su nam rekle da trebamo doći na sjeverni dio šume do drvene kolibe. U početku nismo znali kako odrediti gdje je sjever, no Luka se sjetio kako bismo mogli pratiti zvijezdu Sjevernjaču. Došli smo na sjever, ali je već pala noć pa smo našli neko mjesto za prenoćiti. Legli smo, a Marko je pod glavom osjetio nešto tvrdo. Pogledao je. Bila je to škrinja, napola zakopana u zemlju. Izgleda da je već dugo bila ondje pa se nije dala otvoriti. Lopatom smo ju otvorili i unutra smo pronašli baš ono što nam je trebalo, pronašli smo plahtu.

            Plahtu smo objesili između dva drveta. Legli smo ispod nje i zaspali. Bilo je hladno i počela je oluja. Jedva smo čekali da ta noć završi. Nekako smo uspjeli prespavati noć. Ujutro smo skinuli plahtu. Bila je mokra i cijedila se. Bila je puno teža nego prije. Nino je dobio ideju da vodu iz plahte iskoristimo da se operemo. Svi smo se složili s tim jer smo bili prljavi kao da smo se valjali u blatu. Voda je bila hladna i osvježavajuća. Čisti smo krenuli dalje u avanturu.

            Došli smo do pravog mjesta, koliba se trebala nalaziti tamo, ali je izgorjela u šumskom požaru. Sjeli smo na ostatke kolibe i nitko ništa nije govorio. Svi smo bili izvan sebe.

            Još uvijek smo tu na ostatcima kolibe i nestrpljivo čekamo pomoć. Već smo umorni i oči nam se sklapaju. Odjednom nam se u daljini, u magli pričinjavaju dvije žene, nismo sigurni jesu li stvarne ili ne. Sve su bliže. Izgleda da su ipak stvarne. Sad su ispred nas. Nude nam pomoć. Dovele su nas na polje i lopatom iskopavamo urod.

            „Bio je težak put“ – mislim si – „ali sve se dobro završilo!“.