ŠARENI SNJEGOVIĆI
U našem gradu još nije padao snijeg. Jedne je noći pao. Ali, ne običan snijeg, već šareni! Jednom sam odlučio napraviti snjegovića. Kada sam ga napravio, nisam mogao vjerovati svojim očima. Bio je tako lijep, plava glava, duge ruke i zeleni trbuh. Odjednom se počeo micati i pričati. Živ je! Ubrzo smo se sprijateljili, nazvao sam ga snješko Šarenko. Izašli bismo i dva sata se grudali i sanjkali. Ali, što kada dođe ljeto? Dugo sam razmišljao i dosjetio se. Stavit ću ga u zamrzivač. Dugo je trebalo da ga uguram, ali sam uspio nakon dugo vremena. Zima je opet došla i uspio sam ga izvaditi iz zamrzivača. Prvi puta kada smo izašli, požalio se da nema dovoljno prijatelja pa sam ga upoznao sa svojim prijateljem. Odmah su se sprijateljili. Rukovali su se i postali prijatelji. Moj prijatelj i ja smo se dogovorili da svako ljeto bude kod jednog od nas. Jednom sam Šarenka učio plivati, istog trena je shvatio. Ali ne smije se kupati predugo jer bi se onda otopio. Gdje god da dođemo, svi se dive mome šarenom prijatelju, na plaži, u parku, gdje god. Nikada me ne bi iznevjerio, a ne bih ni ja njega. Kad smo jednog dana hodali do parka shvatio sam da mu je teško dok ga nosim, a i meni je. Zato sam se dosjetio da mu napravim noge kada padne novi snijeg, na zimu. Ubrzo je pao i ja nisam zaboravio da mu ih napravim. Od tada sve je išlo kao po loju. Sada pliva bolje nego ja. Učim ga svemu što sam naučio u školi, od A do Ž. Nešto mu ide teže, nešto lakše, ovisi koji je predmet ili gradivo. Najviše je volio čitati stripove i jesti slatkiše, najviše bombone i lizalice. Najdraži strip mu je ,,Alan Ford''. Obožava skijati, ali ne voli klizati jer uvijek pada. Zato mu uvijek pomažem i dobro uči. Jako je pristojan. Svake mu zime u zamrzivaču ostavim 30 ili 25 malih grudica, a žvake su mu obične žvake, ali zaleđene. Jako volim snjegovića!
Jakov B., 3.a
Bio jednom jedan snjegović koji je mijenjao boje po svojim osjećajima. Sve su životinje mislile da je čudan, no nitko nije znao njegovu tajnu… Ujutro se snjegović probudio i vidio je da su se sve životinje okupile oko njega. Snjegović je mislio da žele biti prijatelji pa je odmah postao žute boje jer je to boja sreće. Ali životinje nisu htjele da im snjegović bude prijatelj zato što on mijenja boju pa su mu se počeli rugati. Vrapčić i vjeverica mu se nisu htjeli rugati jer su vidjeli da je snjegović poplavio, a to je boja tuge… Odmah su mu išli pomoći. Snjegović je vidio da vrapčić i vjeverica dolaze i pomislio da će ga udariti pa je počeo bježati. Vrapčić i vjeverica su ubrzali zato što je snjegović bježao. Stao je snjegović jer se umorio. Stali su vrapčić i vjeverica pa su išli snjegoviću reći da se ne treba bojati, a znali su da se snjegović boji, po sivoj boji, boji straha. Čuo je snjegović da se ne treba bojati, pa je zastao i postao opet bijel. Vidjele su to i druge životinjice i rekle mu da se žele sprijateljiti. Snjegović je to razumio, ohrabrio se i prišao životinjama pa im priznao tajnu da je on princ snjegovića. Sve su se životinje čudile. Snjegović im je to htio dokazati pa je izvadio krunu. Životinje su vidjele i razumjele te su skočile na snjegovića i ispričale se bezbroj puta. Snjegović je opet postao žute boje pa im je oprostio. Svi su postali najbolji prijatelji.
Nepoznati autor, 3.a
Jednog jutra probudila sam se u svojoj postelji. Pogledala sam kroz prozor i rekla: ,,Varaju li me moje oči?''. Pa to je šareni snijeg! Pojurila sam kao munja i spremila sam se za van. Ali, kad sam došla na snijeg pomislila sam zašto ne bih napravila šarenog snjegovića. I počela sam graditi. Gradila sam i gradila dok nisam sagradila. Evo ga, šareni snjegović! Moj snjegoviće nije bio sretan. Pomislila sa, zašto? Pa znam, fali mu obiteljske topline. Opet na posao. Gradila sam puno snjegovića. Jedan je imao žute, plave i crvene boje, jedan zelene i ljubičaste… Bila sam ispunjena radošću! Napravila sam šarenu kućicu od snijega. Nikad nisam htjela otići jer sam se osjećala voljeno. Moja mašta je osjetila da je obitelj šarenih snjegovića ŽIVA. Ali snijeg ne traje cijelu vječnost, zar ne? Pa sam odlučila: idem po ne baš veliku prikolicu i stavit ću ih u frižider. Moja mama je odmah rekla: ,,Nema šanse!''. Pa je dala prijedlog, zašto ne bi našli kutiju i poslali ih na Sjeverni pol. Rekla sam da je to odlična ideja! Prvo sam se nadala slikati s njima, i slikala sam se. Oni će ostati u mom srcu zauvijek.
Anabel Š., 3.a
Radove napravili:
Lucija K., Lusijana M.,
Katja C., Luka V., Natali D. i Nela H.
